Na nedavno završenom Budva Beer festu publika je imala prilike da uživa u nastupu „Zabranjenog pušenja”. Rokeri koji su pod „kapom” kultnog sarajevskog benda preživjeli brojne bure i oluje u prethodne skoro četiri decenije dokazali su pred našom publikom da su godine za njih samo broj i da će još dugo žariti i paliti regionalnom scenom.
O utiscima iz Budve, novom albumu, kritičarima i porukama koje „Pušenje” šalje kroz pjesme za „Dan” govori frontmen benda Sejo Sekson.
Kakvi su Vam utisci poslije nastupa u Budvi i koliko se publika u Crnoj Gori promijenila otkako ste poslednji put svirali kod nas?
– Lijepo je imati prilike sresti kolege, jer mi inače nemamo često prilike da se viđamo, svako je na nekom svom putovanju i u svojim obavezama – kaže Sejo Sekson. – Ovakvi festivali mu dođu kao neki mali simpozijumi kojima se svi radujemo i rekapituliramo neke mjesece, pa i godine, koliko se nijesmo vidjeli. Takođe, imamo prilike da upoznamo i nove bendove. Pogotovo lijep je ambijent Budve i okolnih plaža. Publika se nije mnogo promijenila; čovjek se ili smije na pravim mjestima ili se ne smije na pravim mjestima.
Prošle godine krenuli ste na turneju povodom 35 godina obilježavanja rada benda. Raspored nastupa je prilično zgusnut - od bivše Jugoslavije do Kanade i Australije. Kako klinci danas reaguju na Vašu muziku i ima li među publikom i pripadnika starijih generacija, Vaših ispisnika?
– Za mene Elvis J. Kurtović kaže: „Sejo Sekson, zabava za cijelu porodicu.” Mislim da je to prednost vremešnih bendova, jer roditelji ugnjave svoju djecu pa onda i ona vremenom postanu vaši fanovi, možda ne zbog vaše muzike nego da skinu roditelje s vrata. Imamo već tri generacije na koncertima, što rok bendovi rijetko dočekaju.
Koliko Vas lično poražava činjenica da kad preslušate album „Das ist Walter” shvatite da se u regionu ništa nije promijenilo 35 godina - samo smo mi postali stariji, a stigle su neke nove generacije koje muče istu muku kao i mi kad smo bili klinci?
– U Bosni kažu: „Dobiješ na mostu, izgubiš na ćupriji”: Ne bih se složio da je sve isto. Sada postoje neka nova iskušenja i neke nove rampe. U moje vrijeme bilo je teško snimiti, bilo je teško naći izdavača, ali s druge strane kada se konačno probiješ u tu prvu jugoslovensku ligu onda ti je bio dostupan veliki prostor; mediji su prenosili te programe i relativno brzo bi Jugoslavija koja je imala 23 miliona stanovnika znala za tebe. Danas je mnogo lakše uraditi taj dio posla, ali s druge strane sve se prilično feudaliziralo i danas imamo tu imbecilnu devizu: „Trošimo domaće, pa makar to bilo i s..nje”, tako da mnogi ne čuju dobru muziku iz drugih gradova, iz drugih država. Teško i mukotrpno danas ljudi dolaze do regionalne popularnosti i nekada treba da potroše i decenije da bi se saznalo za njih malo šire od njihove mjesne zajednice. Muke nijesu iste, ali muke postoje i pravi bend će ih prevazići, pravi bend će uspjeti bez obzira na sve granice i na sve predrasude. Rokenrol muzika je kao i voda, uvijek nađe put.
Kritičari nijesu baš blagonaklono dočekali novi album „Šok i nevjerica”, provociraju da bi se od „Pušenja” ubuduće mogao očekivati „talas na kom jašu Severina i ‘Ministarke’”. Vaš komentar?
– Ovaj album ima najbolje kritike koje smo ikada dobili, ali vjerovatno postoji i neko kome se ne sviđa i neko ko nas eventualno doživljava na taj način, ali to je demokratija, sve je legitimno, papir trpi sve... Meni su reakcije preko Jutjuba i na koncertima mnogo važnije. Reakcije publike na ovaj album su zaista jako dobre, s obzirom na to da je naša publika dosta teška i zahtjevna; uvijek nas posmatraju kroz prizmu 11 albuma i uvijek očekuju na neki način kompilaciju svega toga. I što je možda najbitnije – ja sam zadovoljan, bend je zadovoljan, i mislim da smo uradili jako dobru stvar. Na kraju uvijek vrijeme pokaže, ono je najbolji kritičar. „Dok čekaš sabah sa šejtana” je dobio grozne kritike, pa ga danas smatraju antologijom.
Da li Vas kritike motivišu više nego kad bend neko zapljusne komplimentima?
– Mi smo namjerno nazvali album „Šok i nevjerica” očekujući salvu negativnih percepcija koje su imanentne bendovima koji imaju više ploča i kod kojih ta rampa stoji visoko, a pogotovo u rokenrolu gdje je publika pametna, zahtjevna i teško oprašta. Očekivali smo dosta skepse i rezervisanosti za jedno remek-djelo. Vrlo često mi se desi da kad prođu neke godine, dođe kritičar i kaže: „Znaš, malo sam onda pretjerao”. Inače, najviše nas motivišu očekivanja publike.
Kao i svi prethodni albumi, i ovaj obiluje tužno tačnim porukama. Može li, na primjer, muzičar da promijeni jednu od istina o kojoj pjevate” ... Ovdje heroje niko ne nagrađuje”? Ili Vi, kao iracionalni optimista, tjerate po svom, a vlasti u svakoj bivšoj jugoslovenskoj republici po svom i baš ih briga za kritike i za narod?
– Neka svako radi svoj posao. Najbitnije je da svi mi koji imamo neku ideju i želju da stvorimo drugačiji svijet i drugačiji život za sve ljude ne smijemo nikada odustati. Isto kao što znamo da vlasti nikada neće odustati od svoje namjere da nas zaglupe i opljačkaju, tako se i mi moramo potruditi barem u rok muzici, u hip hopu, da ostanemo doslijedni sebi, jer puno ljudi vjeruje u nas i nemamo pravo da ih razočaramo.
Snežana Moldovan


Sarajevske zvijezde

Prije tri godine snimljen je dokumentarac o „Zabranjenom pušenju”. Da li je zaista, zarad objektivnosti, bilo neophodno da autor iz Italije uradi film o bendu umjesto da to uradi neko sa naših prostora, ko do srži poznaje filozofiju „Pušenja”?
– Pa tako ti je to u Sarajevu, uobičajeno je da Sarajlije uvijek poslednji prepoznaju nešto što vrijedi u njihovom gradu. Ne treba nikada zaboraviti da je skoro svim sarajevskim bendovima ploče štampao zagrebački „Jugoton”, počev od „Bijelog dugmeta”, „Indeksa”; „Plavog orkestra”; „Zabranjenog pušenja”; „Crvene jabuke”... Rijetko ko je u Sarajevu uhvaćen od lovaca na talente. Sarajevo je uvijek prema svojim zvijezdama imalo potcjenjivački stav, ali zato su sarajevske zvijezde velike jer su očvrsnule u atmosferi koja ih baš nije podržavala. Dobro je imati malo tog sidra, te uravnoteženosti da čovjek ne ode pretjerano u oblake.


Radost muzike

Na pitanje kada će sa bendom ponovo gostovati u Crnoj Gori, Sejo kaže:
– Čim nas pozovete. Mi dođemo u svaki grad, u svako mjesto veliko ili malo, svuda gdje ima ljudi koji žele da nas čuju i koji žele da sa nama podijele radost muzike. Znate, kad hoće da kažu da je neko mjesto „Bogu iza nogu”, onda kažu: „Tamo čak ni ‘Zabranjeno pušenje’ nije sviralo.”